Nymphea - luckasta mama http://nymphea.blog.hr

ponedjeljak, 22.09.2008.

Povijesni post

Podnaslov: Pljoskice u Orlovom gnijezdu iliti Kako provesti subotnje predvečerje

Povijesni jer se događa nakon duugo vremena. Post jer bi nešto trebao poručiti.
No, ako ste mislili da ćete ovdje čuti poruku o miru, ljubavi, 25 načina kako uspješno zgrnuti novac ili upisati kćer na željeni faks (cijena prava sitnica!) ili već neku drugu smislenu poruku, bolje vam je da odstupite.

I, prije nego počnem, dužna sam vas upozoriti: nije za mlađe od 16, nije za visokotlakaše, ljude slaboga srca ili čiste pameti.

Naime, opće je poznato da ja blog pišem svake prestupne. Budući da ova godina po svoj prilici jest prestupna, a o tome nam svjedoči i nedavno održana olimpijada u Čajni, onda bi bio red da napišem taj post. Ne želim time reći da mi idete na živce ili da ste mi, božemiprosti, dosadili ili dojadili. Želim vam se pohvaliti da sam ja glavom i bradom stup ovoga klimavoga društva na kojemu počiva ono još malo preostalih vrijednosti. Nitko u ovoj državi ne radi, osim mene, nitko nema obaveza, osim mene, a po svoj prilici, malo je i onih koji imaju pošteno odrađenu sveučilišnu diplomu. Osim mene!
Naravno, ovo prethodno nabrojano su sve „plauzibilni“ razlozi zašto se nisam već ranije oglasila.

Ah, skoro sam zaboravila: dakle, razlog mog javljanja je, a to je sad svima jasno, morao biti važan i veleban da prekinem višemjesečnu šutnju i pometem paučinu iz blogovih uglova. Razlog je bilo krnje blogersko okupljanje društva koje još čeka svoju registraciju na trgovačkom sudu, a bavi se testiranjem pljoskica i gepeknom robno-robnom razmjenom.

Da vam nešto kažem u povjerenju: ja sam se s tim kokama našla jednom davno, i otišla sva ljubičasta. Ne samo da su me šopale kalorijski bogatom hranom i hektolitrima alkohola, još su me, poslije svega, natjerale da sjedim na drvenoj klupi i mučile me mentalno. Od sve muke mi je i majica poljubičastila, a ono malo kose što mi je ostalo na glavi je posijedilo. Par tjedana nakon tog mučenja, zvale su me da se ponovno nađemo. Mislim, ono, kao… hajde, baš si ti nama simpa, pa dođi na kavicu… sve su me mamile tortama i kolačima. Ali, nisam ja baš od jučer, i veslo sisala, i to…

Srećom sam ja dovitljiva i snalažljiva žemska pa sam ih uspjela zaobići nekoliko puta: te muž mi zapeo u nekom selu i nema tko čuvat nejačad, te došla mi rodica iz Australije, te imam neodgodiva posla sa stranim agentima, te dijete mi bolesno, slomila sam mali prst, urastao mi je nokat na palcu… One su od sve muke (čitaj, popijenih pljoskica) sve to povjerovale. Ali, uporne neke ženke. Non stop me zovu i sad više nisam znala što da im kažem.
Lorna veli, ajde, dojdi, bumo jele graha. Joooooj. Lako je bilo odoljeti torti s jagodama i šlagom, čokoladnim šnitama, pijanim višnjama, rolicama od cimeta i tako nekim bijesnim glistama, ali grahu!!!?? Kako da tome odolim.
E, sad, ja bih vama ispričala kakav je to grah bio, ali valja prvo reći da je domaćica poduzela sve što je znala i umjela ne bi li nas odvratila od dolaska u svoju kuću.

Prvo si je nabavila psa. Pas je inače prošao obuku za borbu protiv vukova. Veli Lorna da su ga mobilizirali da na padinama Dinare čuva ovce. Problem je bio što nije dao blizu niti jednom pastiru, pa kad su se ovce previše namnožile, psa su poklonili Lorni. Ona je oduševljeno pristala. Znala je da će joj jednoga dana u goste htjeti doći četiri gladne žene. Pas je trebao izvršiti svoj zadatak. Ali nije računao na Levant. Jer, dobro je poznato da Levant ima hipnotizirajući pogled kojim može pripitomit i medvjeda. Vidite samo što je učinila od svog Oblaka. Tako da smo zahvaljujući Levant koja je na psu primijenila pogled broj 83, bez problema savladale prvu prepreku.
Činjenica da Lorna živi 10 metara zračne udaljenosti od vrha Medvednice je nešto na što se nas četiri nismo puno obazirale. Sve smo se opremile pumpericama, ličkim čarapama, gojzama s metalnim klinovima, cepinima i užadi za penjanje. Ta, takozvana, nulta prepreka je stoga relativno brzo savladana.
Kad smo napokon prokrčile put kroz gudure i vrleti, Lorna nas je pokupila na komadiću krnje civilizacije i svojim brdskim vozilom nas prebacila u Lornino Orlovo gnijezdo.
Još dok smo se truckale u tom brdomobilu, počela se nešto izmotavati da nije stigla pripremit klopu jer da joj je mačka bolesna, te ju je omela neka veterinarka (plećata, visoka metar i 80, s dlakavim nogama) koja je došla cijepit mačku, te gužva, te djeca… i tak.
Mislim, ako već zoveš goste, draga Lorna, pa daj prvo počisti auto. A ne da svoje male nožice u elegantiš cipelama moram zmazat na mrvicama od kifle i flekama od soka.
A tako nas je dočekala i doma. Da ste to vidli. Kuhinja u totalnom kaosu. Po podu, stolu i radnoj plohi rastegnute kore – kakti za štrudlu. Pa masni protvani, pa zdjele, pa ribeži, pa rasuti šećer… Jedva smo u tom kaosu uspjele iskamčiti čašu vode. No, dobro, moram biti poštena i reći da sam dobila i čašu jabukovače, s vinskim mušicama.
Osim što smo skoro pomrle od gladi dok je grah napokon došao na stol, pokušala me je i ubiti nekim lošim vinom. Veli ona da joj je to vino donijela draga frendica. Velim ja da tu frendicu treba tim vinom ubit! Mislim da me poslušala ;-)

Da skratim, za promjenu: grah je bio dobar. Meksički. Veli da je baš dokupila par hektara plodnih obronaka u Meksiku. Veli da joj lokalni seljaci okopavaju grah za šaku kuruze i da baš dobro rodi. To se zove globalna poljoprivreda.
Štrudle su bile… ko štrudle. Pa nemre štrudla bit loša. Mislim, neš ti neke umjetnosti. Moraš samo znat dobro nafilat kore, smotat ih i ispeći u pećnici. Jedino kaj nije imala cimeta. Pa je onda otišla ukrast cimet od svekrve. Mislim da je sa sobom povela i onog psa s početka priče. Za slučaj da svekrva odbije posudit cimet. Jer, Lorna je u tom trenutku već spašavala svoj život. Četiri gladne žene u najboljim godinama, nakon planinarenja i krčenja šume, mogu pojest i šest protvana štrudle, a ne samo dva!
I par kila graha, pol pečenog praseta, tri, četiri kile kruha, omanju bačvu domaće kiseline, i vagon vina. Tak.
No, vratila se s cimetom, nacimetila je jabuke i izvukla živu glavu. Kak smo bile gladne, dobro da i nju nismo oglodale.

Budući da smo tako dugo čekale na tu hranu – vjerojatno je mislila da ćemo odustati – ja sam krišom telefonirala svom mužu i rekla mu nek pobere gladnu djecu i nek dođu po majku svoju. Muž je odmah sam pojeo pola protvana kolača, a dječica su, onako pristojna, zahvalila, jer da nisu gladna. Iza te skromne vanjštine kriju se dva mala termita koja su se nekim čudom nasitili doma. Guzonja je još i bradu ogulio i razbio usnicu pa nije bio raspoložen za Chili con carne a la Lorna!

Enivej. Mislim da je poslijepodne proteklo relativno ugodno. Levant i ja smo prepunile tri čaše – što Lorninim uvredama, kiksevima i propustima, što kolom, vodom, vinom, jabukovačom, kavom, mlijekom i inim. Fulvus cijelu večer nije mogla shvatit kako se pletaćim iglama mogu nanijeti kobne ubodne rane iz nehata. Ona je došla u jednim če če hlačama za brisanje prašine. Meni je bilo neugodno pitat je gdje je kupila tu krpu za prašinu pa sam je samilosno pogledala.
Mislim, cure, da bi joj trebale donirati koju kunu. Pa da barem ima za trenirku s placa.

Moja obitelj i ja smo Lornu i njezine držali taocima još do ponoći, dok djeca nisu demolirala sobe. Nakon što smo slistili i tanjur žele bombona iz dnevnog boravka (iako su malo imali okus po prašini), ostavili smo ih da si sami pospreme taj nered.
Dakle, stvarno, tak neurednu kuću imat, to još nisam doživjela.

Cijelo vrijeme me muči jedna stvar. Znam da sam nešto važno zaboravila, a sad sam se napokon sjetila i što: zaboravila sam ukrast pelcer od jedne prekrasne afričke ljubice s Lorninog kuhinjskog prozora. Sad bum opet morala ići na štrudle i grah. Tjah! Takav je život nas proletera!!

Napomena: Svaka nedosljednost u navedenome tekstu puki je plod vaše pokvarene mašte. Tko samo posumnja da navodi nisu istiniti i točni, dabogda mu se poderala najlonka!

petak, 06.06.2008.

Poslovni „izlet“ u Prag - Prvi nastavak: Nymph i Jarac na 13. izvoru

Moja firma i moj šef su meni najbolji na svijetu. Oni mene vole i tetoše, plaćaju mi kave, kojiput i ručak, pemzlaju me na svakojakakve načine i još mi za to dobro plate. Osim toga, kao šlag i trešnja na vrhu torte, tu i tamo me odvedu na kakvo fensi šmensi i seksi putovanje. Tako sam prošle godine imala putešestvije po glavnom gradu Jamerike, a proljetos je pao i Prag.

Pao Prag je zanimljiva sintagma imajući na umu da on zapravo nikada nije pao. Čak su se i nacisti četrdesetih godina prošlog stoljeća fino snašli i skompali s lokalnim stanovništvom. Čini mi se, zapravo, da su se neki reinkarnirali i odlučili u Pragu ostati inkognito kao konobari u pivnicama. Čini mi se, zapravo, da ih ima prilično mnogo. Tih i takvih mrkogledajućih konobara. Koji pivsku kriglu nastoje, iz meni nepojmljivih razloga, zakucati za stol – valjda da ne bi pobjegla ili, pak, ni za živu glavu ne daju da spojimo stolove jer bi to poremetilo osjetljivu ravnotežu između njihovog presporog posluživanja i krulećih želudaca iscrpljenih turista.

Budući da je priroda mog boravka u Pragu prvenstveno bila poslovna (how-yes-no), to sam ja za turistička prenemaganja imala svega po par sati dnevno. Pet i pol sati razbijanja cipela po praškoj kaldrmi je u kilometrima dostatno za barem jedan maraton. Tako sam se i ja osjećala nakon razgledanja praških veduta. Kao da sam pretrčala maraton. A to je zahtijevalo i propisno liječenje.

Jel treba nekome još reći da je Prag na Vltavi (a to je ona predivna rijeka o kojoj je skladao Smetana) divan i prekokrasan i prekoodličan?? Ne treba, valjda! Jel treba nekome još objašnjavati koje su najvažnije znamenitosti Praga??? No, hajde, da vam pomognem: osim Kafke, Jana Husa, Jana Palacha, Hašeka, Kundere, Čapeka, Dvoraka i ostalih (a Wiki ima odlične članke o dotičnima ;-) ima tu i nešto starog kamenja. Za početak samo nekoliko: astronomski sat koji na svakih sat vremena pusti neke male ljude (Apostole) da izađu i uđu u svoje prozorčiće, pokazuje sate, položaj sunca i mjeseca, horoskopski znak ili sazviježđe u kojemu se trenutno nalazimo i još hrpu stvari, nezaobilazna je meta gomile turista, stari trg sa Tynovom crkvom i zaprežnim kolima s pravim konjima (na četiri noge) i spomenikom Janu Husu, Karlov most (najomiljeniji češki kralj Karlo IV. navodno je tamo neke 1357. u pola šest ujutro zadao prvi udarac krampom u obalu čime su i službeno otvorene sportske igre radnog naslova: Izgradi najposjećeniji most u Češkoj za sljedećih sedamstotinjak godina) i sve tako u tom stilu. Uostalom, o tome ćemo u sljedećem postu.
Ajmo sad malo pričati o meni ;-)
Simpatičan Čeh odjeven u odoru mornara provezao nas je malim čamcem po Vltavi za ciglih 290 čeških koruna (zaokružismo to na 100 rvackih kuna) i ispričao nam mnogo zanimljivih detalja o Pragu i Češkoj uopće. Samo za ilustraciju: Češka je sve do posljednjih dana 2. Svj. Rata za Wehrmacht proizvodila hrpu naoružanja, a kad su ih okupirali Rusi, ponad Praga su postavili najveći spomenik Staljinu na svijetu. Sve do Hruščova koji ga je (Staljina s proleterkama i seljakinjama) raznio u paramparčad. Na tom mjestu danas stoji krasan veliki crveni metronom i s tog je mjesta predivan panoramski pogled na grad. Ispričao nam je i priču o Nedaobogvećegzla poplavi 2006. kada je Vltava skoro poplavila jadni mali Karlov most (koji je samo 500-tinjak metara dugačak i 10-ak metara širok). Tada ste se na nabujaloj rijeci mogli popeti izravno s čamca na most ili čak na drugi kat svoje kuće. Budući da su prvi katovi svih kuća na desnoj obali rijeke bili poplavljeni, to su jadni stanari morali boraviti kod susjeda na drugim katovima ili kod rodbine koja ih je nakon toga valjda zamrzila do kraja života. Što je rezultiralo opsežnim obnovama fasada, uglavnom iz privatnih džepova jer, a to nam je naš vodič nekoliko puta naglasio, država ne želi ulagati u obnovu kuća, pa čak i kad one imaju neupitnu povijesnu vrijednost. Sve ovo nabrojano nije ni deseti dio praških krasota, ali moram ovdje stati i vratiti se na ono liječenje od maloprije.

Jer… kad čovjek, pače žena, toliko mnogo razgledava i uči o tuđoj povijesti, pojave se u njoj tj. njemu neki čudni osjećaji koji obično počnu u grlu, a završe u želucu. Tada ne birate mnogo već se sručite u prvu pivnicu. U kojoj vas dočeka, već poslovično (ne)ljubazni, konobar. Doduše, nije to ništa što bi mi moglo pokvariti uživanje u Jarcu. Za sve ljubitelje astrologije: ovo nema nikakve veze sa zvijezdama, iako je Praško zvjezdano nebo predivno, a pozlaćeni vrhovi zvonika se doimaju kao da lebde ili da ih je netko pričvrstio gore na te zvijezde (malo patetike nije na odmet).
No, daklem, da se vratim na omiljenog mi rogatog stvora: Jarac se na češkom kaže Kozel i to je prva riječ koju sam naučila za prvom večerom. To je i posljednja riječ s posljednje večere – ne Kristove, nego moje. A hoće li me netko razapeti nakon ovog posta, prepuštam vama na sud.
Putnik namjernik na ovom blogu mogao bi zaključiti da sam ja emotivno vezana za tog Kozela i ne bi puno pogriješio. Kozel je crn (a nije da ne volim crne! Doduše, nešto više one plave, ali… to je kao da birate između Brad Pitta i Georgea Cloonya – daj oba!), taman toliko hladan da osvježava i taman toliko ugodan na okus i na opip da te prođu trnci kad ga uzmeš u ruku. I opasno je adiktivan. To je ujedno i razlog zašto sam ovu svoju trakavicu nazvanu Prag započela Kozelom. Ovisna sam. Navučena. Opijena. Sluđena. Nek mi netko brzo donese Kozel ili ja idem ponovo u Prag. Kozel je ipak pivo, a ne muško. Iako ima sve odlike dobrog muškog (vidi gore pobrojano!).

Tako da… a ovo se tiče Kluba pljoskica: Kozel u ruke koke! Uz Kozel sve bolje prija: i knedliky (od kruha i krumpira) i kLobase s hrenom i gulaš od veprovine i kapusta s kimom i, a to najbolje, prava svinjska ili veprova KNEE. Za one koji ne znaju, KNEE (ilitiga kni) je vrhunski češki specijalitet koji se poslužuje na drvenoj dasci za rezanje sa pobjedonosno zabodenom vilicom i velikim mesarskim nožem. Kni je dostatan za večeru barem dvoje ljudi. Ako su baš jako gladni. Ili za jednu osobu koja se upravo vratila s petipolsatne „šetnje“ po Pragu. Kni najbolje paše uz Kozel i bramborčeke. Bramborčeki su genijalne jestvine od ribanog krumpira, a mogu biti u obliku palačinki ili malih medaljona veličine ženskog dlana. Svakako su pogodni za grickanje i zalijevanje pivom. Pardon, Kozelom. Doduše, moram sad malo stati i priznati: Flekovo crno pivo jednako mi je prijalo uz bramborčeke. Tko još ne zna gdje je osnovan Hajduk, nek se srami, a svi ostali trk u Fleka na Becherovku i pivo. I to upravo tim redom. Becherovku je, ako se dobro sjećam, u 19. stoljeću prvi put smiješao kao ljekovite kapi za želudac Jan Becher (zamisli ti to!!) i poznatija je pod nazivom 13. izvor (budući da je nastala u poznatim toplicama Karlovy Vary koje imaju 12 ljekovitih izvora, 13. izvor zdravlja i ljepote bio je biljni liker – hmmm, daaa!!, mora da je to razlog što ja još pet dana nakon povratka s opijanja, pardon, poslovnog puta, tako sjajim i stalno se smješkam!!). Dakle, ako propustite Flekovog konobara koji vam na uho onim slatkim i mekih češkim jezikom zapjeva Becherovka - medicina… niste vidjeli Praga (a niti Vraga, kad smo već kod toga!). Becherovka, medicina, veri helti postao je lajtmotiv naše male skupine koja je trusila čašice ove medicine kao da je u njima maltene eliksir mladosti. Valja reći i da ta ljekovita „vodica“ ima specifičan okus koji najbolje prija u Pragu. Ne znam jel u pitanju zrak ili drvene neudobne pivničke klupe, loša riba za ručak ili samo dobro društvo, ali ja sam se u samo jednu večer u potpunosti riješila odbojnosti prema Becherovki.

Završit ću ovaj gastronomski pregled mojih praških aktivnosti još jednom naznakom. Više je kulturološkog karaktera, ali ne dao vam svevišnji da u Pragu zaobiđete pivnicu U Kalicha gdje se neki pametnjaković dosjetio zidove oslikati likovima iz Dobrog vojaka Švejka uz citate koje nismo baš mogli odgonetnuti, osim jednoga kojega pamte svi, pa i oni koji su u srednjoj školi iz lektire uvijek imali 2, iz pera Krležinog, i usta Peričinih: "Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu da nam nekak nebu..."
A to je otprilike i sukus prve epizode po Pragu i praškim pivnicama kojom svečano otvaram novu sezonu ovog mog bloga. Koji će, uzgred budi rečeno, ljetos imati cijele četiri godine – a to su još godine kad je lajf maj ojster!!!! Enivej, čitamo se uskoro.

U sljedećem nastavku: kako sam ponovo otkrila dijete u sebi. U Pragu, ofkors!!

petak, 21.03.2008.

Post prije Uskrsa! Ili votevr ;-)

Kao što Neki kažu: vidi me se ovdje svaki kvartal jednom – pa, rekla bih, sasvim dosta. Mislim da su moji postovi čist dovoljno dugački da imate što čitati tri mjeseca. Toliko je u njima bedastoća da vam treba i više od tri mjeseca da ih probavite, pa je to onda okej. Jel? Kao što vidite, sad smo došli u fazu da ja vama objašnjavam kako je to što ne pišem za vaše dobro. Budući da je moj posao gotovo pa u diplomaciji, očito je otkud crpim znanje.
Enivej, ja vam ne stignem pisati, ali će zato Guzonja preuzeti pa vam napisati kako se on u posljednje vrijeme provodi (imajte na umu da smo mi, preostali ukućani, samo kolateralne žrtve)! Tko ovo prevede, svaka mu čast!

Bok!
Ja sam Ja(n), Guzonja. Moja mama nema vremena pisati za puterom. Ona kuha juhicu. Kad ja dođem doma iz vutića, ona odma ide kuvati juhicu. Sa mukom. A ja jaaakooo volim papati muku. Mama guli mukicu i ja je onda gickam. Meni je jako fola kad gickam mukicu jel onda pljunem u ruku i gedam: uuuu, kaka muuukiiiicaaa, sva sitna, naribana. Ponekad mi malo ispadne na pod pa mama uzme malice i onda mola bisati. I onda sve smudi. Ja jako volim sjediti poled mame kad kuha. Onda ona meni da da ja mešam juhicu. Ponekad plolijem i sve bude jaaaakooo pujavo. Onda me mama spusti na pod i pošalje me da se igram. Ja vozim svoj didi. Jako buzo. I imam sudar. I tako se jaaaakooo sudalim da sam u nedjelju lazbio badu. Pao sam na olmal kod tejevizoja i onda mi je isla kuv. Mama me ispljuskala s hladnom vodom i stavila mi je lucnik, pa smo buzo isli u bonicu. Mama nije mogla zavezati cipuje, a tata je imao majicu naopacke. Seka je u bonici tukla aparat za vodu koji joj je pojeo 4 kune, a meni je sticek doktoj zajepio badu. I stavio fastej. I onda mi je pokazao mapu kako keki i ja sam bio jaako setan. Kaaakaaa maaapaaaa…. Ja jako vojim mape, one imaju zajicu i jako keke i ja zato stalno pajim keko. Tata onda viče: gasi svjetlo, Jan, ako u sobi nema ljudi. A ima judi, ja sam ljud. I zato palim keko. Mama mi je nakon Božića ostavila mapice u sobi, u vejikoj vazi. Cunena je potugana, a zejena i pava lade. Mama tamo ima i neko lisce. Ja to tugam. I dajem Maci da papa. Maco Gugo nece papati lisce. On meni da pusu i skakja me bukovima. I piki na podu u kupaoni. Mama mu je lekla da ce ga obesiti za jaja. Hihihihihi. Maco ima veeeejikii jep. Ja uzmem Macu za jep i odvedem ga u sobu da sazemo kocice. Molamo sagati kocice i paviti gajazu i nel. Za moj atić. Atić pava u gajazi i ide koz nel. I moj tata ide koz nel kad mene vozi iz vutica. Isto ide buuuzooo. Ne smijes ici buzo koz nel, da ne lazbijes badu, taaataaa! Ja jako vojim ici van i tucati po paku i bati ceče. Ceče je u tavi i miši, a ja onda kišem. I volim se voziti mabajem. Mama i ja ponekad mabajem idemo u ducan kupiti bončiće. Ja jako vojim papati bončiće. A vojim papati i babuku i kuzicu i papiče i kuva i sija i jaje. Najvise vojim papati juvicu i gaškiče kod bake Acice. Baka Acica mene čuva kad imam bubano gujo i kad u nosu imam mucice. Baka Acica bise Janu nos, daje Janu sibupa i kuva juhicu. Danas idem u vutić. Vutić aja preko vikenda. U vutiću imam puuunooo pijatelja: imam Dolu, Lalu, Fana, Domika, Popipu, Bunu i Nel. I tetu Anu i tetu Amajiju. Jucel smo bojali jaje. Pusticima. Ja sam bojao i majicu pusticima. Uzeo sam cunenu i zejenu boju. Mama mi je lekla da je i Van Gogh volio cunenu i zejenu boju. Moja je mama doba i ona guli Jana. Ona meni peče kače i kuv. A i tata je dobaj jel mi kupi meko. Ja vojim piti meko i moj tata ide u ćan po maku kupiti meni meko. Vojim i seku jer kačemo po njenom kevevu i sušamo muziku i pevamo. I seka voji meko. Moja seka je jako menši-menši. A i njena pijatejica Palila je menši-menši. I ja sam menši-menši kad mi tata posudi svoje načale za sunce.
A sad vas gujim i dam pusu. Bok! I Ćajo!




E, tak… sad imate zanimaciju – možete si ili strgat očne jabučice i sive vijugice na ovom tekstu i pokušati razaznati što moj malac priča ili me sterat kvragu! Enihau, ja vas i dalje volim i sve vas čitam kad stignem i kad mi se da. U međuvremenu se dobro odmorite, napapajte šunke i jaja i luka i kolača i svega ostaloga. Mi vodimo djecu na selo, tamo ćemo jedno i ostaviti, a drugo vratiti doma. Moraju djeca vidjeti zelenu travu, zeke i njivu, prije no što nam selo sasvim izumre. Kako je krenulo, u ruralnim sredinama će još živjeti samo starci, čudaci i pokoji plotnjak. A možda i ja. Puuusek!

P.S. Evo, da baš ne budem jako zločesta, dat ću vam par hintova: Muka – mrkva; mapa – lampa; nel – tunel; menši-menši – fensi šmensi…

srijeda, 23.01.2008.

Sami problemi ;-))

Evo ovak: sad ću se opet posipati pepelom što sam zanemarila svoju blogovsku bilježnicu i već tri mjeseca nisam upisala niti jednu jedinu riječ. A netko bi mogao pomisliti da nisam imala što za reći. Tjah…

U stvari, razlog zašto sam se danas sjetila te moje bilježnice je stvarno nevjerojatan. Otkrila sam da, iako su mi tek 33 ljeta, nisam ništa pametnija, ništa mudrija, a bome niti imam drugih Isusovih karakteristika, nego da sam se smanjila. Prvo, ne, nije mi rođendan, pričekajte s čestitkama do travnja.
Drugo, slijedi objašnjenje.

Ja se, naime, svako jutro vozim na posao busom. Svega 3 busne stanice, cirka 15 minuta alltogether. I slušam si mjuzu s mog super duper iPoda koji na poleđini ima potpise u2uovaca. I obično stojim i držim se za štangu. Iako ne plešem oko iste, dakle štange, jer mi to jednostavno nije praktično, imajući na umu da nosim kaput i šal i ispod obično kakav sako, pa bi mi puno trebalo da sve to skinem. E da bi plesala oko štange. Dakle, ja se za štangu samo držim i tak si nekaj mislim. Jutros sam pak, napravila gadnu grešku i pošla sjesti. Nije da sam nešto posebno umorna, nego onako… baš su mi ispred nosa ukazala dva prazna sjedala, a šteta bi bila propustiti šansu da se razbaškarim na toliko puno mjesta. I dok sam se namjestila, pazeći da mi slušalice ne ispadnu iz uha, guza je ušla u za to predviđeni prostor, ali su mi noge ostale na par centimetara od poda. Mislim, kao da nije dovoljno to što se ujutro sramotim pred ljudima jer se često uhvatim da lupkam prstima po štangi u ritmu glazbe koja mi izlazi iz slušalica, a ponekad primijetim i da mi noga pocupkuje, kao da, u najmanju ruku, slušam drmeš za razbuđivanje (nemam ništa protiv drmeša, da se zna!). Nego još, uza sve ovo navedeno, otkrijem da nisam ni dorasla autobusnim sjedalima. Osjećala sam se kao tinejdžerica. I klatila nogama. Kad je bal neg jebal. Možda si za utjehu izbušim obrvu i pupak. Ili si na čelo istetoviram: šumska jagoda. Ili samo pola šumske jagode. Jer toliko sam točno visoka. Kao pola šumske jagode. Eto.

Osim toga, muči me jedan veliki problem. Nije ni to razlog mom apstiniranju od bloga, ali eto, da ipak podijelim s vama svoju muku. Jer, čemu inače blog služi. A i zato što znam da ćete me samo vi u potpunosti shvatiti. I udijeliti mi prave savjete. Barem toga na blogu nikada ne manjka ;-)
Dakle: jako me muči jedna delikatna stvar. Trebam nagraditi jednu osobu, a ne znam kako. Ništa mi još pošteno nije palo na pamet, jer mi se sve zamisli čine jadne i nedostojne.
Ali, da vam opišem malo.
Naime, sjećate se još Guzonje, jel? Guzonja je rođen na ovom blogu, a tu je bome proveo i cijeli svoj trbušni staž. U međuvremenu je Guzonja narastao. I naučio se jesti špeka. Ima već 2 i pol godine, ja imam jedno 2 i pol šake sijedih, on ima i punu glavu urnebesnih ideja, energije koliko i cijela veslačka federacija i… doduše, to nije tema.
Guzonja, dakle, od jeseni ide u jaslice. Malo ide, a malo je prehlađen. Ali budući da je konjskoga zdravlja i imuniteta kazahstanskih gorštaka, sve kod njega brzo prođe.
Problem koji mene muči je vezan za Guzonjinu vrtićku tetu. Pardon, jasličku. To je jedna tako predana i požrtvovna žena da ja naprosto ne nalazim riječi to opisati. Ja vjerujem da je ona obrazovana u najboljim švicarskim internatima. Onima gdje se, između ostaloga, uči mnogo i o higijeni. Uma i tijela. Osim toga, ona sigurno već desetljećima drži prvo mjesto među najZen osobama s crnim pojasom u kategoriji Nirvana Ultimativa (ako takvo što uopće postoji). Ja bih to stanje nazvala indolencijom, ali tko mene tu uopće išta pita.
Pa tako:
Požalila nam se da nam dijete ima previše redovitu stolicu i da bismo trebali ujutro pričekati s njim kod kuće i ne dovoditi ga u vrtić prije no što obavi to što ima. Jer da se ona ne stigne baviti njegovim ukakanim pelenama. Imajući na umu da je Guzonjina jaslička grupa popunjena izvan svakih zdravorazumskih kapaciteta – obično dnevno kroz njene ruke prođe šestoro (brojkom: 6) djece, a bome ponekad i sedmoro – ja je u potpunosti razumijem. Ona jednostavno djetetu ne stiže promijeniti pelenu. Ja je razumijem. I shvaćam je. I… eto… kužim. I pritom mi se trza lijevo oko.
Kad smo već kod te higijene, primijetila sam da baš i nije bila briljantna učenica. Ta naša teta. Mislim da je propustila barem nekoliko lekcija. Jedna je ona o prolivenom mlijeku. Nju su tamo u toj elitnoj školi naučili da se nad prolivenim mlijekom ne plače, ali ne i da ga se mora obrisati. Pa tako djeca sjede oko stola, pokušavaju sažvakati onaj zdravi namaz od paštete (jer, ako niste znali, mi u Zagrebu imamo mnoge privilegije, pa osim što sve komunalije plaćamo kao da su zlatne, tako i naša djeca u vrtićima i školama imaju zdravu prehranu – haujesnou!) dok im se laktovi kupaju u prolivenom mlijeku. Za to vrijeme se naša Teta Pašteta obrazuje. Ona je upoznata s konceptom cjeloživotnog obrazovanja. Sigurno je to čula od Primorca na televiziji, pa se ona i dok radi, educira. Ona uspije i ono što ne uspijeva niti boljima od nje – pročita cijeli Jutarnji i Večernji, a ponekad i posebne priloge, Vrt i Hej, Hajdiho i Moj Auto. Pa čak i reklamne letke koje umetnu u novine. Mislim, ja volim da moje dijete provodi vrijeme s obrazovanim ljudima. A vi? Tako da bih, zapravo, trebala biti sretna i ponosna što moje dijete ima šansu iz prve ruke čuti sve najnovije vijesti iz zemlje i svijeta. Pa čak i prognozu vremena za sutradan!
Primijetila sam, doduše, da naša teta Mila Gera, iako tako cjeloživotno obrazovana, nema baš najbolje pamćenje. Guzonja inače dobro jede, ali ponekad je lijen, pa ga se mora hraniti i malo nutkati. No, ono što mene zanima, oko 15h kad dođem po njega, jest vrlo jednostavno: je li uopće ručao ili je samo brljavio. Naša teta Mila nema pojma. Mislim, ja to shvaćam. Ona ima šestero djece za ručak. Pazite, radi se o prostoriji od dvadesetak kvadrata. Treba djecu smjestiti oko stolova. Pa ako računate da imate šestero malih, nestašnih brbljavaca, pa dok ih smjestite po onim malim stoličicama. Pa, posao je to. Budimo realni, fizički posao. E, da… onda im morate podijeliti zdjelice s hranom i šalice s čajem i još i žlice i… naradi se čovjek dok samo misli o tome, a kamoli dok to sve obavi. I zato ja razumijem da ne može ona upamtiti jesu li djeca jela i koje je dijete koliko pojelo. A teško je, znam, zapamtiti i što su djeca imala za ručak. Nije da ja ne znam pročitati na panou, ali kad piše fino varivo, meni to može svašta značiti… a od Guzonje uglavnom čujem samo da je bilo fino i da je papao. Dijete mi je inače elokventno, ali mislim da ne doživljava hranu kao središte svog malog života. I bolje! Zaključak: iz vrtića odem s istim brojem informacija o svom djetetu s kojima sam ga ujutro dovela.
Eh, da… Ima naša teta još kvaliteta. Recimo, ona se brine da se djeca čeliče. I ne omalovažava ih. Ona smatra da su ti mali ljudi snažni, jaki i otporni i da im treba pomoći da takvi i ostanu. I da izrastu u kršne ljude i ljudice. I zato ih ona pusti da hodaju polugoli dok prozračuje sobu. A svi znamo da se soba najbolje prozrači kad napravite propuh. Onda lijepo pustite dječicu da bauljaju u potkošuljama uokolo i tako osnažujete njihov imunitet. E, sad… ako baš imate smolu da vam se dijete iz vrtića vrati sa snažnim kašljem i curećim nosom, sami ste si krivi. Koga ste ga vraga slali u vrtić baš to jutro!

Eto, mogla bih ja sad drviti o ovoj problematici do preksutra, ali čemu, dragi moji, čemu, kad svi dobro znamo kako će to završiti. Ja ću, pizdinski, preseliti dijete u drugi vrtić, k tetama kod kojih je moja kćer učila engleski i svi ćemo biti sretni i veseli. S druge strane, razmišljam si cijelo vrijeme da ovu tetu ipak nekako nagradim. Možda joj kupim kiticu cvijeća, s trnjem i bez latica. Ili, možda joj donesem ciglu umotanu u sjajni papir. Koju ću joj nespretno ispustiti na nogu na završnoj priredbi. Aha, pardon, završne priredbe neće biti jer ona s djecom ne stigne učiti pjesmice. Sjećate se, ima puno posla, a i mora se obrazovati. Mogla bih naći nešto djece po gradskim parkovima, ukrasti ih i dovesti joj ih na čuvanje tako da ima 25-ero djece u grupi, da joj bude dinamičnije. A mogla bih je oteti, odvesti je u prvo veće samoposluživanje, smjestiti je iza frižidera sa salamama i natjerati je da provede tamo 8 do 10 sati radnog vremena i da sa smiješkom i naotečenim venama ode kući s 2500 kn na mjesec. Osim ako vi nemate koju bolju ideju.

P.S. Slobodno se ponašajte kao da me nije bilo 3, 4 mjeseca… i ubijte me svojim komentarima.
Zahvaljujem i do čitanja (nije Đekna, al kad će, ne zna se!)

P.P.S. Onome kome dugujem kavu… jel voliš s više ili manje mlijeka. Evo, baš danas idem po termosicu, pa se nađemo u parkiću ispred staračkog doma? ;-)

utorak, 16.10.2007.

Retro-špek-ti-va

Već sam neko vrijeme lijena kao guzica. Lijena za pisanje, tojest.
A budući da me je nekoliko osoba podsjetilo na moje nepisanje i nebloganje, neki lijepo, neki s čuđenjem, a neki, bome, i prijetnjama, rekoh… hajde da probam uzeti tu tipkovnicu u ruke i izdjeljat taj post. Istokariti, čak! ;-)

Mislim, imam ja ideja. Ali su mi ideje u posljednje vrijeme kao vinske mušice. Životni vijek oko 48 sati. A onda riknu. Jedna ideja! Gecrk! Druga ideja! Gecrk! Gecrk! Gecrk! Gecrk! Živi pomor.

Naime, još prije ljetnog 'raspusta' napisala sam oproštajni mejl koji kaže da mi vrućina ide na živac i da vam više neću pisati.
Zatim sam u patetičnoj fazi htjela postaviti Sinatrinu My way uz naslov: I did it my way… baš ovako kako piše. I time zatvoriti tu priču. Ali, nema smisla rušiti neke mostove, kad dobro znam da ću ih ponovno htjeti prelaziti.

Mogla sam vam pisati o tome kako sam bila na moru ljetos. Mogla sam. Da nisam popi*dila na liječnika koji me je s bolesnim djetetom isprašio iz ordinacije jer da neće on obavljati tuđi posao. Mi, eto, slučajem, nismo bili smješteni u njegovom mjestu, nego u susjednom. A liječnik iz susjednog mjesta je baš taj dan bio u obilasku otoka – u množini. Nisam imala pojma da se mogu tako svađati, s argumentima a staloženo, bez psovki, ružnih riječi i vikanja. A da sam mu opet rekla sve što ga ide. I prijavila ga.

Mogla sam vam pisati i kako smo preživjeli najdužu automobilsku kolonu ove sezone, pred tunelom Sv. Rok. Onih 18 kilometara. S dvoje djece, mačkom i pre, pre, pre-natrpanim autom. Doduše, već sam prije na vlastitoj koži naučila da je za putovanje s djetetom bitno da si malo šašav, da u autu imaš pun kufer grickalica i dovoljno tekućine koju mali drečavci vole piti. I to je to. Mačak je, doduše, kolonu preživio kupajući se u zdrobljenim slanim štapićima i škropljen čajem, ali je na sve to samo šapom prekrio oči i zahrkao. Pred Malom Kapelom je moj sin doživio najradosniji trenutak u svom životu diveći se bliještećoj 'zmiji' svjetala koja su se kretala prema otvoru tunela i koja je u tom mraku izgledala stvarno nadnaravno. Kao neka tanka vatrena rječica koja teče uzvodno.

Mogla sam vam napisati i nabrijani post o šovinističkom spletu okolnosti zbog kojih ne idem na poslovni put u Chicago. No, bila sam užasno ljuta jer se nisam imala prilike ispuhati i to zato što je osoba koja je svemu uzrok, prikladno, podvukla svoj repić i odletjela put Amerike prije no što sam za 'zavjeru' doznala. A svađat se preko mejla, ipak, neću. U takvom raspoloženju, blog mi se nije činio kao dobra verzija ispušnog ventila.

Zatim sam vam htjela opisivati kako izgleda kad Nymph poludi skroz na skroz i ofarba svoj omali stan u točno deset različitih boja. Ne, uopće ne pretjerujem. U tu smo se avanturu moj darling i ja upustili uzevši papir i olovku u ruke, tješeći se da nismo valjda baš takvi tutleki da nećemo znati ofarbati zidove. Pffff, kaj je to za nas. Mi sve možemo. I slične nebulozne izjave za podizanje morala. Kupili smo svu silu valjaka i kistova, toliko da sad mogu otvoriti trgovinu slikarskim priborom. Uspjeli smo natjerati boju koja ne kapa da nam zakapa sve uglove i zakutke do kojih najlon nije došao i, uza sve to, dobro smo se razgibali. A tu se krije i jedini konkretni razlog zašto vam nisam mogla ništa napisati: imala sam takav gadni muskulfiber da sam se jedva kretala po stanu. Uživat u novoobojanim zidovima još nisam uspjela, a bome ponegdje još i podove treba orifljati. Ipak: imam zelenu kuhinju i blagovaonu i nitko mi nije ravan.

Nakon svega toga me kolega s posla zarazio nekom šašavom verzijom virusa gripe zbog kojega sam prošli tjedan popila tri hektolitra čaja, cijeli voćnjak limuna i tri teglice meda od bagrema. Ležala sam na kauču u boravku kao krepana mačka gledajući svako jutro francuske dokumentarce. Ako ništa drugo, barem sam si malo ponovila francuski vokabular vezan za stupovlje, kamene spomenike i antičku arhitekturu.

Kolegi sam se zaprijetila sa 250 kuna, ali ne globe već nečeg mnogo goreg. Toliko, naime, košta kastracija u veterinarskoj ambulanti tri ulice dalje od našeg ureda. To sam naravno saznala nakon što je naše kućno dlakavo mijaukalo završilo s jajima na panju. Sad je polu-mačak, dobro se oporavio i neće imati djece.

I jedna mala crtica: moj je sin, od nedavno teško ovisan o slanini, prije tjedan dana u dućanu uzrokovao salve smijeha kad je oduševljeno povikao: Peeeek! Peeeek! i zaletio se prema hladnjaku sa suhomesnatim proizvodima te počeo izvlačiti dvije kile tešku tablu špeka. Koji bi to bila reklama!!

Od sveg ovog drobljenja, nastao je i post. Molim, budite milostivi, tek se zagrijavam.

Sad se idem odmoriti, jer već dugo nisam ovoliko tipkala ;-)

petak, 15.06.2007.

Opet isprika, objašnjenje i kviz…

Budući da sam u posljednje vrijeme prilično rastrgana i raštrkana između posla, djece, mačka, obveza, ispijanja kave, vode i ostalih tekućina, a sve kako bih odradila tzv. svakoživotne obveze a i onu nagradnjaču od prije ohohohooo vremena, evo me nabrzinhen s vama. Na pet minuta.
Ovo je trebalo zvučati kao neka isprika, a ako zvuči loše, kaj bi vam ja ;-)

Enivej, imam za vas još jedan zadatak.

Naime, ovako: zamislite si slučaj da se na kavi zateknu tri mlade, uspješne, zgodne, vickaste, duhovite, inteligentne, obrazovane žene/mame/kolegice/prijateljice itd. koje do unedogled mogu razvezati o svim relevantnim a i manje relevantnim svjetskim temama koje muče svaku poštenu i pametnu žensku osobu danas. Od topljenja ledenjaka i pomora tuljana, do zagrijavanja jezera Titicaca, bliskoistočne krize i Bushove vure u Albaniji, od cijene šampona za kosu protiv listanja vrhova, do najboljeg pedikera u gradu, sredstva protiv mrlja od trešanja, kritičkog osvrta na Murakamijevog Kafku, komentara igrajućih i neigrajućih filmova po kinima, razbijenih šalica, tople oranđine, suhonjavog konobara…. pa do obične i nedužne zahebancije.

Među kojom se uvijek nekako provuče i ona legendarna i vječna: 'je, pisalo je i na plotu.'
A onda se u pozadini, pomalo sramežljivo i uz obavezan hihot, začuje i: '… pa se onaj našpranjio.'

Analitične kakve jesmo, Lorna, Jana i moj alter ego smo prvo analizirale teksturu i kakvoću drveta od kojega je istoimeni, toliko spominjani, plot izrađen te njegovu podmuklu narav našpranjivanja nedužnih ljudi, ali smo, moram priznati, zapele pri jednom, naoko samopodrazumijevajućem, detalju: što je to, pobogu, pisalo na tom plotu????

Budući da sad ovdje nemam ni vremena ni mjesta iznositi sve ono što je meni prostrujalo kroz glavu - mislim, bih ja, nije da me strah predugačkog posta, nego… ipak sam ovdje stvorila sliku jedne pristojne, samozatajne, bogobojažljive… mda… - odlučih se obratiti vama, mudrima, pametnima i iskusnima!!!:

'Draga braćo po blogu, imajte milosti i hrabrosti i otkrijte nam već jednom tajnu tog plotnog natpisa. Raspojasajte svoju maštu, razuzdajte prstiće po tipkovnicama i ubacite koje ingeniozno rješenje ove misterije u komentarić ispod posta!'

Nagrada?? Ha, smislit ću nešto u hodu. Improvizacija je majka bloga ;-)))

Do sljedećeg čitanja, ljubi vas, u znoju lica svoga, bez klime u uredu, ali zato u mislima uz vas, vaša …
Nymph

srijeda, 23.05.2007.

Nagradna igra je završila

Cijenjeni moji bljog prijatelji, žiri u sastavu ja, Ja, Moi, Ich, mimajselfendaj i Nymph ZBloga su nakon duuugog vijećanja odlučili kako tako rasporediti fond nagrada prema, opet, kakvom takvom, redoslijedu. Ako ste već zaboravili, a tko bi vam mogao zamjeriti, stvarno je proteklo mnogo vremena, pitanje je bilo što je na slici (vidi prethodni post!).

Budući da je mnogočlani žiri u prethodnom periodu nejavljanja imao punu glavu kojekakvih gluposti (što se baš i ne razlikuje od uobičajenih perioda u njihovim životima), a kako ste već vjerojatno i pretpostavili, i gadnih problema s identitetom, tako je odlučio svima dati istu nagradu: mogućnost ispijanja kave i klafrtanja na nekom od zagrebačkih stolaca (samo da nije plastičan) u njihovom društvu. Ne bih li se uvjerila da sam još živa.

Moram vam priznati i totalnu nekorektnost u odlučivanju nagrađenih i dodjeljivanju nagrada. Nepotizam, babe, stričevi, boja očiju i, prije svega, količina i međusobna isprepletenost vaših sivih stanica, sve su to faktori, da ne kažem čimbenici, koji su odlučivali o nagradama. Posebne nagrade idu onima koji su me uspjeli nasmijati.

Dakle, ovako: na prvom mjestu na tronu će se nekako morati nagurati Lorna Doone i Jana, te LUdić i Avet. Tako da ih mogu ili zajedno sve četvoro zvati na kavu ili svakog posebno, s tim da sami izaberu mjesto događaja (da ne kažem počinjenja kaznenog djela). Molim, kad dolazite, crveni karanfil iza uha je obavezna dekoracija. Naime, njih mi je četvero posebno podmuklo i ispod žita uvaljalo blatantno uočljiv kompliment na moju inteligenciju, pa sam primorana uručiti im i značke za posebno zalaganje i zlatnu medalju.

Milou je jezičnom bravurom od mene dobio pivo. Ili barem gajbu. Tako da mu se zaplete jezik do kraja ;-) Ako više voliš vino, još bolje. Samo reci jel crno ili bijelo.

Herostrat i njemu slični koji su insinuirali da bi se moglo raditi o krpi za prašinu udijelit ću 25 po turu ili bič da se sami kazne. Radi točnog predviđanja, da ne kažem, ostvarivanja prijetnje. Ovo crno i dlakavo čudo je pronašlo prašine i tamo gdje je nikad nije bilo, npr. ispod kreveta (kunem se!). Sad više nije crni nego sivi mačak. Ima pepeljasti odsjaj ;-)

Guzi će ovaj put ostati bez nagrade jer je insinuirala da se na fotki ukazala životinja. Kaznit ću te tako da ti neću dati pelinkovca sve do jeseni. Odnosno, barem dok grožđe opet ne dozori. U međuvremenu ću te mučiti nekim tamnim pivom. Ili ćevapima. Ili kombinacijom.

PinkEye je kao po difoltu bila kreativna. Ali je očito dala poneku ideju mom mačku koji se odonda počeo vješati po meni, šnjofkati mi po vratu i glodati mi ruke i noge. Dobro, dobro… jel može čaša vode?

Trill je bila bezočna i kinky kao što to samo ona zna, pa kad napokon pristane, i njoj ću platiti kavu. Ajde, i onu čvarkušu koju sam obećala ;-))

Suzi će još čuti nešto o planetama, ali recimo da joj skidam sve planete s neba jer je moj mačak baš onakav kako je i predskazala u svojim zvijezdama: zloćudan. Sve su mi noge izgrebaneeeeee.

Viola, Snoopyshist i Nemiri su mi opasno počele mijaukati pa njima poklanjam po paketić mačjih kolačića. Ako ikad dođu do pet centra u isto vrijeme kad i ja ;-))

Levant: nema dileme, devastacija je u tijeku STOP, tj. NON-STOP.

Nixa, tebi je najlakše doći do nagrade. Možeš birati: Kustošija, Špansko ili Remiza ;-))

Eh, tako, sad kad smo to riješili, možemo ići dalje. Što je sljedeće, nemam pojma, ali imam neki filing da ćete znati ubrzo nakon što mi se dogodi.

U međuvremenu, odite na plac po karanfile.

Malo grintanja:
Znala sam da ćete me koštati. Možda bih mogla dogovoriti kavu u parku pa ću donijeti termosicu od doma i plastične čaše. Nedavno sam čisteći kredence od moljaca pronašla kutiju neotvorenog kapučina. Veli dragi da je odvratna okusa, pa ga moram ili potrošit ili bacit u koš za smeće. Jel netko od vas voli kapučino???

Sad idem šljakat, onako po proleterski. Ljubi vas i grli vaša … itd itd itd.

utorak, 17.04.2007.

Nagradnjača

Elem, tko pogodi što je ovo na slici dobiva posebnu nagradu. O kojima će dodjeljivačica, tj. MOI, odlučiti naknadno, imajući na umu specifikume vaših osobnosti. No, da vas odmah utješim, nagradni fond je iznimno bogat, šarolik i nadasve kreativan: od fikusa do krpice za prašinu...
Poseban bonus : Najinventivniji odgovori bit će objavljeni na bloghaeru




Tak da znate, TO na fotki od prije tjedan dana živi s nama, grebe me, mijauče noću i rastura medeke mog sina misleći da ovi u slobodno vrijeme cijuću i grickaju sir.

nedjelja, 15.04.2007.

heeepi brrrrzdej tuuuu miiiii

Ne bi čovjek rekao, ali eto i ja dođoh u te godine. Hoću reći Isusove. Znate ono kad imate 33 pa hodate po vodi i činite čuda. Osim toga ste mudri i pametni i sve nešto razumijete oko sebe, i želite promijeniti svijet, a na kraju vas neka razularena rulja pribije na drvo. Jel?!! Mda, možda. Meni se čini da sam s današnjim danom bogatija jedino za hrpu opranog veša, novog člana obitelji (a o tome ćete čitati vjerojatno sutra) i kojom sjedom vlasi koju ionako ne primjećujem jer se ova Garnier farba ne ispire.
Možda me mudrost lupi posred čela sutra, ali čisto sumnjam...
Možete me sad virtualno izljubit 33 puta, možete mi dati 33 srebrnjaka (a može i 300), ma... možete me i prodat i što god vam padne na pamet... (ovdje) vam je sve dozvoljeno!
Enivej, čitamo se skoro.
I, da... znam da vam dugujem putopis. No, sve u svoje vrijeme

četvrtak, 05.04.2007.

Kako se vratiti kući u četiri (nemoguća) koraka

Predupozorenje: ovo što slijedi nemojte isprobavati na vlastitoj koži. Boli, smrdi a rane teško zarastaju. Slobodno mi se smijte, ali me nemojte žaliti. Bilo pa prošlo. Ne ponovilo se!!!

Klasa: Optimist!

Dakle, kao što znamo, a to već i blogovski vrapci pjevaju, bila Nymph preko The Bare. U Jamerici sjajnoj i bajnoj. U zemlji snova, a bome i u zemlji tornada. Vidjela sam Doroti. Sirotica se prilično udebljala pa je ni crvene cipelice više ne mogu podići. Zlih vještica sam vidjela i više no Doroti i Toto zajedno, ali zato čarobnjaka baš i nisam. No, ovo nije post o tome što jesam, nisam ili sam mogla vidjeti i doživjeti. Ovo je post o tome kako sam se pokušala vratiti doma.

Uvod:
Bilo je to dakle ovako: prvih devet dana moj se 'izlet' u Ameriku zvao poslovni put i proletio je uglavnom po dosadnim sastancima i obilascima 'službenih' zgrada po i oko Washington D.C.-a te Richmonda. Sa žaljenjem ću reći da od Richmonda nisam vidjela niti R osim Sheraton hotela, ali, kao što već rekoh, to je tema za drugi post.

Potom sam odletjela put Kanzas Citya koji se nalazi tamo negdje u sredini karte Sjedinjenih država i oko kojega su cijelo vrijeme puhali ružni vjetrovi i pljuštala kišurina. Ozbiljno sam se brinula hoću li uopće uspjeti doći do prijatelja, ali i to sam s lakoćom riješila.

Iako sam na put krenula s jednim polupraznim koferom jer su u njemu bila složena ionako samo odijela i cipele, te nešto kozmetičkih potrepština (slovima, tri torbice), do Kanzasa se to pretvorilo u prepun kofer na koji sam morala sjesti da bih ga zatvorila te jednu, gotovo prepunu, sportsku torbu. No, Nymph je snažna žena (u više smislova) pa je to s lakoćom doteglila na čekiranje kod tete na šalteru i poslala ih avionom na put. Sve mantre o neizgubljivanju prtljage su se, kao što je moguće i pretpostaviti, ostvarile.

Dakle, do Kanzasa sam stigla neogrebana, čista, mirisna i gotovo naspavana sa svim kuferima. I tu sam valjda potrosila svu zalihu dobrih vibri.

Povratak je, međutim, sasvim druga priča.

Avion prvi. Zvan laki. Let od Kanzas Citiya do Washington D.C.-a

Posljednju američku noć sam provela u sobi nekog ofucanog aerodromskog motela u kojemu soba košta 44 dolara, bez doručka. Naravno, soba uključuje i tuš i televizor. To što niti jedan niti drugi nisu pokazivali nikakve znakove života, to je bila viša sila. Vodoinstalater u 11h navečer?? Pobogu, odakle ja dolazim?? Kako sam se oprala? Houdini mi nije ni do koljena. Koji mađioničari i fakiri, to samo Nymph može. Kosu, nažalost nisam mogla ugurati ispod slavine, tako da je ostala nonšalantno prljava i zabetonirana u mjestu s pola kile gela. Madrac na krevetu su posudili iz Beča, na njemu je spavala posluga posljednje austrijske carice. Zidovi su bili toliko tanki, a prostorije akustične do te mjere da je osoba koja puše nos u susjednoj sobi zvučala poput razuzdanog slona kad galopira kroz džunglu s isukanom surlom. Vrijeme provedeno u snu: 0,001 minuta.

Buđenje u pet sati, polazak za zračnu luku u šest nula nula, avion poletio oko 8h, u Washington smo ja i moji koferi stigli oko pola dvanaest. Pis of kejk, pomislih. Iako je to bio tek prvi od četiri aviona koliko me čekalo do moje-kućice-moje-slobodice, ja sam se, glupavo, poveselila kako će put proteći ugodno i bez većih stresova. Oooo, kako sam se, ooo, kako sam se zaje*ala.


Avion drugi. Zvan načekanac. Let od Washington D.C.-a do New Yorka.

Čekirala sam opet prtljagu, ovaj put s drugom avio kompanijom, dobila svoj boarding pass i šnjofkala po djutićima. Budući da me čekalo 3 i pol sata na njujorškom aerodromu, pomislih kako ću tamo pobrstiti koji parfumić, ubosti koju zgođušnu majicu za sebe i djecu, suvenirčić za prijatelje i sve tako u tim pastoralnim mislima prođoše sati. Dođe i dva sata, vrijeme ukrcavanja u aviJon se bliži. Sjedne vaša Nymph na stoličicu, ubaci u uši slušaličice s namjerom da pričeka 20 minuta do ukrcavanja, kadli… oglasi se neki razglas. Ne čujem ništa jerbo mi trešti u ušima. Izvadih slušaličice i čuh da nam avion koji nas je trebao odvesti do Njujorka još nije došao niti u Washington. Te da kasni već oko sat vremena te da ćemo se, po najboljoj procjeni, ukrcati negdje oko 4. Tjah, što ćeš. Pročitat ću još koje slovo u knjizi, poslušati malo mjuze… imam vremena. Stignem ja. Tako se tješih. Nisam, jadna niti sanjala što me čeka.

I, da skratim, avionče je sletjelo oko 16h a do 17h smo stajali na pisti i čekali dozvolu za polijetanje.

A onda je počeo maraton.

Avion treći. Zvan brzi. New York – Pariz.

Sletjeli smo na JFK oko 18h. Što je bilo samo 20 minuta do početka ukrcavanja u avion za Pariz. Još smo deset minuta čekali u avionu da nam se smiluju i puste nas van. Izletjeli smo iz letjelice poput poludjelih bikova u Pamploni a da crvene krpe nismo niti vidjeli. Ulazak u zgradu (jednu od) zračne luke izgledao je kao prepad banke a onda su počele muke po jeziku. Nije da ja ne govorim engleski. Govorim ja i francuski, a natucam nešto i njemačkog. Hrvatski… pa, nisam niti probala. Ali sumnjam da bi mi pomogao. Ne znam gdje mi je bila pamet da nikad nisam naučila indijski, korejski ili tajlandski. Jerbo sam za smjer mogućeg kretanja upitala Amerikanca koji je jučer stigao iz Indije i da nije mlatarao rukama ja ne bih znala jel mi rekao da idem desno, lijevo ili da se bacim s prozora. Naravno da sam prošla kroz kriva vrata. Vratila me neka službenica koja mi je samo bezbrižno dobacila da moram izaći iz ove zgrade i ući u onu drugu tamo. Ona pritom nije mlatarala rukama pa sam nabadajući ko ćorava kokoš nekako pogodila koja bi to od 16 zgrada mogla biti, a onda sam nošena čistom inercijom (čitaj, slijedeći čopor) ušla u prvu zgradu na koju sam nabasala. Na čijem ulazu su pokretne stepenice za gore. Na vrhu stepenica je bio još jedan striček koji je stigao iz neke neidentificirane zemlje u kojoj međusobno pričaju francuski, ali sa strancima iz nekog razloga odbijaju komunicirati na materinskom jeziku. On mi je na nazalnom engleskom samo rekao ran i ileven. To bi bilo trči i jedanaest za neupućene, a što bi to trebalo značiti, saznala sam nakon što sam trčeći izgubila dušu i stigla do…. Tadaaaa… sigurnosne provjere. A, safety check vam na američkim zračnim lukama izgleda poput rodea. Tojest onog dijela rodea koji se zove obor i boksevi. Tamo gdje pripuštaju stoku pa ih onda pomoću uskih boksova usmjeravaju prema izlazima. Ti se boksevi suzuju na način da na kraju kroz vratašca može proći samo jedna kravica ili bik. Pritom ista ili isti moraju izuti cipele, skinuti jakne, u plastične košarice odložiti sve što imaju i nemaju, a možebitne tekućine, gelove i sprejeve pokazati u plastičnim vrećicama. Ja sam bila pametnija (ooo, zablude!!) i ovo potonje nisam niti nosila sa sobom. Mišljah da će mi koja vlažna maramica biti dovoljna (oooo, debele li zablude!!!). Enivej, nakon što sam prošla sejfti ček i tamo mi je službenica rekla ran i ileven. Do izlaza 11 je trebalo otrčati omanji maraton. A ja sam pritom oborila svjetski rekord u slalomu, preskakanju prepreka, izvikivanju sorry i gaženju tuđih nogu. Ukrcala sam se među posljednjim putnicima i pronašla svoje mjesto u sredini, stiješnjena između dedeka koji mi je 7 sati hrkao na desno uho i krakatog dugonje koji me je uznemiravao svojim koljenom i skoro mi iskopao oko tvrdim uvezom svoje knjige. Pritom sam shvatila kakav je osjećaj biti stiješnjen u lijesu, jer je moj položaj upravo tako izgledao. Jedino što je bilo dobro u toj situaciji bila je hrana. Air France, ako ništa drugo, ima dobre jestvine. A i vino. Stjuardese su bile ljubazne i susretljive. Dvaput su mi donijele vode i ja sam se, bena, opet opustila. Ponio me optimizam. Na krilima lakim. Moj se mozak ulijenio i opustio, snašle su me pozitivne misli i sve je opet bilo dobro. Zaboravila sam trku po JFKu, nekupljene suvenire i majičice, parfeme i čokoladice. Imat ću vremena u Parizu, pa ću sve to nadoknaditi.

Optimiste treba zatući. Treba ih namlatiti letvom po goloj guzici i baciti ih u ledeno more s deset metara visine. Treba ih…., ma treba im samo priuštiti ovakvo jedno putovanje. Najbolji dio tek slijedi.


Avion četvrti. Zvan čežnja. Pariz-Zagreb

Od Pariza do Zagreba za lijepa vremena vam zrakoplovom treba nešto manje od 2 sata. Ako uračunate vrijeme slijetanja i dolaska autobusićem od zrakoplova do zračne luke Pleso i pokretne trake na kojima veselo plešu vaše putne torbe, to će vas koštati 2 sata i pet minuta.

Optimistima, on di adr hend, od Pariza do Zagreba treba dvanaestak sati. I to po lijepom vremenu. Jer optimistima zbriše avion u 9h35 a sljedeći leti tek u 7 navečer. Po lokalnom vremenu.

Na pariškom aerodromu ima svega. Mogla bih vam nabrojati sve parfeme koje sam snimila po djutićima, precizno opisati izgled bočica, pakiranja, navesti cijene do zadnjeg centa. Mogla bih vam zatim pobrojati pakiranja čokoladica, bombonijera, alkoholnih pića, vina, konjaka, likera, majica s natpisima Pariz ajlavju, replikama ajfelovog tornja u 187 varijanti, časopisa svih fela, knjiga na francuskom i engleskom, mekih i tvrdih uveza… Mogla bih, ali nemam snage.

Jer, optimisti kakav jesam je avion zbrisao ispred nosa, nitko se nije potrudio obavijestiti ih da smo sletjeli iz New Yorka sa zakašnjenjem pa sam deset sati do sljedećeg leta za Zagreb posjedila od muke.

Kako izgleda optimist koji čeka avion u pariškoj zračnoj luci? Smrdi, ima masnu kosu, podočnjake do dekoltea, nema ovog posljednjeg, leluja i tetura hodajući uokolo a na kraju poprimi izgled bijesnog vuka jer u zračnoj luci, u zgradi B, ima samo 6 žičanih stoličica pa se za mjesto na koje ćete spustiti svoju umornu guzicu morate boriti s još barem desetak jednako izgledajućih zombija kojima je također pobjegao avion ili čekaju zrakoplov koji polijeće sljedeće jutro.

Sigurnosnu provjeru prođete brzinom munje jer kad izujete cipele i skinete jaknu oko vas stoji crni oblak koji grize oči. Službenica koja vas inače prepipava ozbiljnošću zatvorskog čuvara padne u nesvijest, ostali putnici se razmiču ispred vas kao more pred Mojsijem, a na šarenoj klupici od skaja sjedite sami i kilometrima oko vas nema nikoga tko bi vas gnjavio. Pritom neka dobra i zbunjena duša od užasa zaboravi svoj Elle, a kad pitate susjede je li njihov i možete li ga posuditi izbečenih očiju od strave vam odmahuju govoreći da nije i da si ga samo nosite. Ili da se nosite, jedno od dvoga. To vam je u toj situaciji ionako svejedno.


Naravno, šlag na torti ili trešnju na šlagu ili cuker zulect vam donesu četiri pomorca koji sjede iza vas u zrakoplovu i cijelo bogovetno vrijeme do Zagreba urlaju i prepričavaju svoje pomorske zgode grohotom se smijući. Sendvič od sira i šatro integralnog peciva od prekjučer vam zapne u grlu pa vam niti turbulencije ništa ne mogu. Sletite i doteturate do izlaza, pokupite svoje dvije ogrebane torbe i svoju preumornu i ukočenu stražnjicu i dovučete je do carinika. Oni mahinalno kažu 'veče… i propuste vas na jarko svijetlo gdje vas čekaju vaši najmiliji. I oni sami iscrpljeni od čekanja, prehlađeni, curećih noseva i preumorni za poštene zagrljaje i poljupce. Trajanje puta: samo 39 sati!


Živa sam. Ne znam jesam li i zdrava. S obje sam noge na zemlji. Nisam se smrznula na -65 na 12000 metara visine. Nisu me omele niti turbulencije niti hrkanje na desno uvce. Ali, četiri aviona su zla brojka i odsad ih se klonim kao Wicked Witch crvenih cipelica.

Slijede veseliji postovi, časna masna!

<	rujan, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr

Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))

Bloga mi moga, previše vas je...

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)